Prvi kontakti s Pokretom fokolara u Makedoniji sežu još u 1965. god., kada je Antonio Petrilli (jedan od prvih sljedbenika Chiare Lubich) pohodio svoga prijatelja svećenika don Luku Cirimotića. Godine 1983., na radost tadašnjega biskupa mons. Joakima Herbuta, održavaju se prvi susreti u Skopju i na Kosovu, koji su početak prvih zajednica. Godine 1985. Božjom se providnošću otvara mogućnost zaposlenja u Makedoniji za jednu fokolarinsku obitelj iz Zagreba, koja u tome prepoznaje Božji naum za svoj život i velikodušno odgovara na taj poziv. Nakon preseljenja u Skopje ostvaruju se najrazličitiji kontakti: sa susjedima, u crkvi, na radnom mjestu… i tako život dijaloga napreduje. Nastaju prve zajednice koje čine mladi i odrasli, obitelji i posvećeni, pripadnici različitih crkava i religija te ljudi bez vjerskog opredjeljenja. Od velikog su značenja na tom zajedničkom putu takozvani „Mariapoli“, koji se od 2000. god. redovito održavaju u Makedoniji. „Mariapoli“ je višednevni susret pod pokroviteljstvom Pokreta fokolara, koji promiče izvorni suživot u ljubavi.
Dijalog koji ovaj Pokret promiče temelji se na duhovnosti u čijem je središtu ljubav. Ona nalazi neposredan odjek i u drugim religijama i kulturama, zahvaljujući zlatnom pravilu: „Čini drugima ono što želiš da drugi čine tebi“. I upravo se ostvarivanjem toga zlatnog pravila ostvaruje plodonosan dijalog.
Srce su Pokreta fokolara fokolarine i fokolarini koji žive u malim laičkim zajednicama, takozvanim fokolarima. Prije svega nastoje održati živim plamen prisutnosti uskrsloga Krista, odakle dolazi i naziv cijeloga pokreta (fuoco na talijanskom znači ognjište). Privučeni Bogom, muškarci i žene posvećuju svoje živote Bogu. Ostavili su svoje obitelji i svoju domovinu kako bi pridonijeli ostvarenju Isusove molitve „Da svi budu jedno“. Iskustvo jedinstva s Bogom snaga je koja ih potiče da na najrazličitijim geografskim širinama grade mostove, pale svjetlo nade i ljubavi i pobjeđuju nasilje. Uzdržavaju se vlastitim radom, a prihode stavljaju u zajedništvo. Taj plamen zahvaća i osobe koje žive u braku: vjerne svojem pozivu, a nakon radikalnog izbora evanđeoskog života, one su istodobno punopravni članovi fokolara. Kada oba supružnika dijele taj život, obitelj – fokolar, u skladu s obiteljskom situacijom, stavlja se na raspolaganje da se preseli u drugi dio svijeta gdje njezina prisutnost može pridonijeti jedinstvu.
U svijetu je 7160 fokolarina, pripadnika različitih naroda, rasa i religija, u 742 fokolara u 83 zemlje.
Možda ih najbolje opisuje poznati zapis Chiare Lubich: „Evo velike privlačnosti današnjega vremena: proniknuti u najdublju kontemplaciju, a ipak ostati sa svima… Rekla bih i više: izgubiti se u mnoštvu, da bismo ga oblikovali božanskim… postajući sudionici Božjega nauma o čovječanstvu, obilježiti mnoštvo povezujući svijet, a istodobno dijeliti s bližnjim uvrede, glad, udarce i kratke radosti“.
U Skopju se ženski fokolar otvara 2007. godine i otada prati nastojanja oko evanđeoskog stila života i različite inicijative zajednice Pokreta u Makedoniji i na Kosovu, uz stalnu očinsku potporu biskupa mons. Kire Stojanova.
Sve je počelo s Chiarom Lubich, utemeljiteljicom Pokreta fokolara, koja fokolar određuje kao „sliku nazaretske obitelji, suživota u svijetu djevičanskih i vjenčanih osoba koje su – premda na različite načine – potpuno darovane Bogu“.
Danas u ženskom fokolaru u Skopju djeluju četiri fokolarine, a njihova se djelatnost ostvaruje u odgoju male djece u vrtiću, u promicanju kulture dijaloga i suživota, u župnoj katehezi i u drugim župnim aktivnostima.