Naziva se i sakramentom obraćenja, pokore i pomirenja. Sakrament obraćenja – jer sakramentalno ostvaruje Isusov poziv na obraćenje; sakrament pokore – jer posvećuje osobni i zajednički put obraćenja i kajanja kršćana; sakrament pomirenja – jer je priznanje, odnosno ispovijed grijeha pred svećenikom, važan element ovoga sakramenta; sakrament oproštenja – jer po svećeničkom sakramentalnom odrješenju Bog pokorniku daje „oproštenje i mir“ i ljubav Boga koji oprašta.
Sastavljen je od nekoliko dijelova:
Pozdrav i svećenički blagoslov;
Ispovijed s priznanjem i izricanjem grijeha pred svećenikom;
Prihvaćanje pokore;
Svećeničko odrješenje;
Izricanje hvale i zahvale Bogu;
Otpust sa svećeničkim blagoslovom.
Biblijski temelj
Katolička Crkva biblijski temelj sakramenta ispovijedi nalazi u Isusovoj vlasti otpuštanja grijeha (npr. Evanđelje po Marku 2,10; 2,5; Evanđelje po Luki 7, 48), kao i u poslanju koje je predao svojim učenicima kada im je rekao: „Kao što mene posla Otac, tako i ja šaljem vas. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“ (Iv 20,21.23) Sudjelovanje apostola u Isusovoj vlasti otpuštanja grijeha izvodi se iz Isusovih riječi upućenih Petru: „Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.“ (Mt 16,19). Zato Katolička crkva smatra da se pomirenje s Crkvom ne može odvojiti od pomirenja s Bogom.
Obred pomirenja i djelitelji sakramenta
Katolička i Pravoslavna crkva vjeruju da se taj čin pomirenja događa po vjeri koju vidljivo označuju sakramenti krštenja i pomirenja (ispovijedi), pri čemu je značajna uloga svećenika kao predstavnika crkve. Te dvije crkve naime vjeruju da se u sakramentu pomirenja ili ispovijedi događa pomirenje s Bogom i pomirenje s crkvom.
Sakrament ispovijedi u katoličkom se nauku sastoji od dva značajna elementa. Jedan od njih jest djelo čovjeka koji se po djelovanju Duha Svetoga obraća. Ono uključuje žaljenje za grijehom, ispovijed i pokoru. Drugi je element Božje djelovanje po zahvatu crkve, koja po biskupu i njegovim prezbiterima u ime Isusa Krista daje oproštenje grijeha i određuje način pokore. Grješnik je tako izliječen i ponovno vraćen u crkveno zajedništvo.
Obveza čuvanja ispovjedne tajne
Crkva izjavljuje da je svaki svećenik koji prima ispovijed obvezan, pod prijetnjom najstrožih kazni (izopćenja), čuvati tajnu o grijesima koje mu je pokornik ispovjedio. Nije mu dopušteno govoriti ni o onome što je u ispovijedi doznao o pokornikovu životu. Zabranjeno je bilo kakvo snimanje ili neko drugo prenošenje sadržaja ispovijedi. Ispovjedna tajna, koja ne dopušta iznimke, naziva se „sakramentalnim pečatom“, jer ono što je pokornik priznao svećeniku ostaje „zapečaćeno“ u sakramentu. Ispovjedna tajna obvezuje i sve vjernike koji bi se mogli naći u prilici da čuju tuđu ispovijed.
Smisao i djelovanje sakramenta
Smisao je i djelovanje ovoga sakramenta pomirenje s Bogom. Oni koji primaju pokoru, skrušena srca i s vjerničkim raspoloženjem, postižu „mir i spokoj savjesti zajedno sa snažnom duhovnom utjehom“. Sakrament pomirenja s Bogom donosi istinsko „duhovno uskrsnuće“, vraća dostojanstvo i dobra djece Božje, od kojih je najdragocjenije Božje prijateljstvo. Oni koji pristupaju pokori primaju od Božjega milosrđa oproštenje uvreda nanesenih Bogu i ujedno se mire s Crkvom. Pokornik kojemu je oprošteno miri se sam sa sobom u najskrovitijim dubinama svojega bića, gdje zauzvrat zadobiva vlastitu unutarnju istinu: miri se s ljudima koje je na neki način uvrijedio i ranio; miri se s Crkvom; miri se s cijelim svemirom. Na taj način ispovijed ne ozdravlja samo grješnika nego, ozdravljajući njega, ozdravlja i cijelo tijelo crkve.
Zadaće vjernika za vrijeme ispovijedi
Kajanje je na prvom mjestu. Ono je „bol duše i osuda počinjenoga grijeha s odlukom da se više ne griješi.“ Priznanje grijeha pred svećenikom važan je dio sakramenta pokore: „Pokornici moraju u ispovijedi nabrojiti sve smrtne grijehe kojih su svjesni nakon što su se pomno ispitali, pa i ako su najskrovitiji i počinjeni samo protiv dviju posljednjih zapovijedi Dekaloga, jer ti grijesi kadšto teže ranjavaju dušu i pogibeljniji su od onih koji se čine javno“. Kada Kristovi vjernici nastoje ispovjediti sve grijehe kojih se sjećaju, svi se oni bez sumnje izlažu Božjem milosrđu da im oprosti. Naprotiv, oni koji čine drukčije i svjesno skrivaju neki grijeh, ne stavljaju pred Božju dobrotu ništa od čega bi im svećenik mogao oprostiti. Jer „ako se bolesnik stidi otkriti ranu liječniku, on je ne može liječiti jer je ne poznaje.“ Prema crkvenoj zapovijedi, „svaki vjernik koji je došao do zrele dobi treba se ispovjediti barem jednom godišnje i ispovjediti teške grijehe kojih je svjestan“. „Tko je svjestan da je počinio smrtni grijeh, ne smije primiti svetu pričest, pa makar osjećao i veliko kajanje, a da prije toga nije primio sakramentalno odrješenje.“
Mnogi grijesi nanose štetu bližnjemu. Treba učiniti što je više moguće da se ta šteta nadoknadi (npr. vratiti ukradene stvari, popraviti dobar glas oklevetanoga, izliječiti rane). To je zahtjev obične pravednosti. Osim toga, grijeh ranjava i slabi samoga grješnika, kao i njegove odnose s Bogom i s bližnjim. Odrješenje briše grijeh, ali ne popravlja sve nerede koje je grijeh prouzročio. Grješnik, nakon što je oslobođen grijeha, treba ponovno steći potpuno duhovno zdravlje. Mora učiniti nešto više kako bi popravio vlastitu krivnju; na prikladan način treba okajati počinjene grijehe.
